Postoji poseban trenutak kada stupite na Premužićevu stazu iznad Zavižana. Gradski šum, stalna zvonjava telefona i iluzija da smo nečim posebno važni nestaju u prvih pola sata uspona. Ovdje, na visini od šesnaest stotina metara, ostaju samo škripa gojzerica po oštrom vapnencu, miris borove smole i zvuk bure koja u daljini udara o strme litice Rožanskih kukova.
Bura nije samo vjetar; ona je prirodni filter. Kada zapuše s kopna prema moru, ona nosi sve čestice prašine, magle i vlage, ostavljajući zrak toliko kristalno prozirnim da se s grebena mogu vidjeti obrisi talijanskih Apenina preko Jadrana. Za muškarca u zrelim godinama, boravak na takvom vjetru ima terapeutsko djelovanje: bura odnosi mentalni talog i vraća vas u sadašnji trenutak.
Geometrija neravnog tla: Zašto su ravni podovi neprijatelj zglobova
U modernom gradu čovjek hoda isključivo po ravnom: asfaltu, parketu, betonu. Naš mozak prestaje primati signale od stotina mikroskopskih receptora u tabanima. Gležnjevi postaju kruti, koljena gube stabilizaciju, a ravnoteža s godinama naglo propada.
Hodanje po kršu zahtijeva da svaki korak bude jedinstven. Svaki korak traži mikro-korekciju mišića potkoljenice, rotatora kuka i dubokih mišića trupa. Zato je nekoliko sati planinarenja po neravnom terenu vrijednije za dugoročnu pokretljivost nego stotinu ponavljanja na statičnoj spravi u teretani.
„Krš ne prašta nesmotrenost. Ako ti misli odlutaju, kamen te brzo podsjeti da gledaš kamo staješ. To je najčišći oblik usredotočenosti koji poznajem.” — Zapis iz planinarskog dnevnika
Skromnost pred elementima
U mladosti planinu doživljavamo kao protivnika kojeg treba „osvojiti”. No, planina se ne može osvojiti. U zrelom dobu uspon postaje čin poštovanja. Hodamo sporije, ali postojanije. Koristimo drveni štap koji ravnomjerno raspoređuje napor između ruku i nogu.